“Dobra priča” postolara Krune

Krunoslav Petriševac je jedini postolar u našem gradu, ali i u cijeloj županiji. U ovo hladno, zimsko vrijeme topla i ispravna obuća nam je jako bitna te smo imali i dodatni razlog da s njim ispričamo našu “Dobru priču”.

– Odrastao sam u djedovoj i očevoj radionici, među đonovima i cipelama i zavolio ih od ranog djetinjstva. Meni su one bile kao igračke – započinje Krunoslav svoju priču i nadodaje kako je postolarsko zanimanje u njegovoj obitelji već duže od 150 godina.

– Pronašao sam staru sliku postolara, a to je ustvari od moga djeda stric koji je nekada imao prvu postolarsku radnju u Slatini. Ona sada ima počasno mjesto u mojoj radionici.

Krunoslav je već kao mladi srednjoškolac krenuo učiti zanat od oca za kojeg kaže da je bio izvrstan mentor i da ga je naučio svemu. Po povratku iz redovne vojske odvažio se otvoriti svoju postolarsku radnju nedaleko slatinske tržnice.

– To je bila idealna lokacija gdje su me ljudi mogli lako pronaći jer sam im bio na putu do tržnice. Tada je u našem gradu bilo četiri postolarske radnje i svi smo imali posla – nastavlja Krunoslav.

Promijenio je par lokacija, ali kada se oženio i stekao obitelj iz koje ima dva sina, odlučio je napraviti radionicu u vlastitoj kući, gdje radi i danas. Krunoslavovi sinovi su odrasli ljudi koji imaju svoje obitelji, ali je svaki birao svoj put i nisu krenuli očevim stopama.

– Taj posao se mora voljeti i biti svjestan da nije lak. Traži preciznost, strpljenje, ali i odgovornost. Zanat se uči jako dugo i bitan je svaki detalj u postupku popravljanja, a to može raditi samo osoba koja to voli raditi. Budući da je radionica u obiteljskoj kući, svi u Slatini, a i u županiji znaju gdje ga mogu pronaći i on je u pravilu uvijek dostupan i na njegovu uslugu mogu svi uvijek računati.

– Tako je bilo i jedne subote navečer oko 21 sat. Na vratima mi je zazvonio kum koji je iz svatova ponio štiklu od mladenke kojoj je pukla peta i trebalo je spasiti situaciju. Znamo da je svim mladencima to najbitniji dan u životu, a mladenkama je to još posebnije. Smirio sam kuma i rekao mu da mi da oko sat vremena da popravim cipelu. Naravno da sam ju popravio i svi su bili presretni. Nisam ništa tražio za svoju uslugu, ali oni su iz zahvalnosti donijeli pladanj janjetine i svatovske kolače. Eto to je samo jedna anegdota, ali i pokazatelj kako se dobro dobrim vraća i jako mi je drago što sam im pomogao.

Krunoslav je na naš nagovor pokušao dočarati postupak popravka pete i poluđona, kako bi imali i mini edukaciju za slušatelje i nas.

– Prvo sve staro skidamo, brusimo i pripremamo za lijepljenje. Onda prešamo i lijepimo. Između tih postupaka ključni čimbenik je vrijeme jer se poslije svakog postupka mora čekati, pogotovo kod lijepljenja. Zadnje je poliranje i glanc. Za taj posao je potrebno puno strpljenja, mirnoće, pedantnosti i koncentracije jer jedan krivi potez može uništiti cipelu koja se više ne može popraviti – ističe Krunoslav i nadodaje da je kroz godine popravljao svašta. Od torbi, remenja, patika i kočnica na rolama.

Budući da je jednini postolar u županiji, dolaze ljudi sa svih strana. Čak i ljudi iz inozemstva kada dolaze na godišnji odmor, donose mu pune vrećice obuće za popravak jer je vani popravak puno skuplji. Nekada je to teško ispoštovati, ali Krunoslav se trudi da sve odradi, zato mu se vjerne mušterije uvijek i vraćaju.

Neizvjesnost opstanka postolarskog zanata je sveprisutna i Krunoslav ne zna što će biti kada on ne bude mogao više raditi.

– Znaju mi doći učiteljice s djecom kada za lektiru rade Šegrta Hlapića. Djeci je zanimljivo kada dođu u obilazak. Gledaju cipele, strojeve, pričam im o popravcima. Moja supruga Ljilja uvijek pripremi i nešto za zasladiti. No tu se priča završava. Kada odrastu, biraju druga zanimanja. Postoji škola za proizvodnju cipela, ali postolarska, za popravke obuće, ne postoji tako da ne znam tko će me zamijeniti. Volio bih da mladi razmisle, da se odvaže na taj korak. To je dobro, lijepo i nadasve korisno zanimanje, ali ga osoba koja to radi mora voljeti – poručio je naš gost na kraju svoje “dobre priče”.

Mi smo mu poželjeli puno zdravlja i volje, da nam još dugo može popravljati cipele, a možda smo i potakli nekog od slušatelja da krene Krunoslavovim postolarskim stopama.

(Tekst: Ratka Turk, Foto: R. Turk, N. Mažar)