“Dobra priča” o dobrim djelima s Vladimirom Jelenčićem

Vladimir, ili kako ga od milja zovemo Vlatko, Jelenčić je cijeli svoj rad ili bolje rečeno život posvetio pomaganju drugima, što djelima u materijalnom smislu, tako i lijepim riječima i svojim simpatičnim pošalicama. Mislimo da je to bio i više nego dovoljno dobar razlog da s njim ispričamo još jednu “Dobru priču”.

– Još od prvog razreda osnovne škole redovno sam ministrirao i čitao u crkvi, a to mi je pomoglo kod javnog izlaganja pred drugim ljudima. U šestom razredu smo imali jedan kviz gdje sam pobijedio i moji prijatelji su me u to vrijeme zvali štreberom. Kroz odrastanje sam prijateljevao sa župnikom Franjom Udovičićem, kasnije s profesorom Stjepanom Banasom i od tih starijih i iskusnijih ljudi sam ustvari naučio koliko mi je bitna briga za druge ljude – započinje Vlatko te napominje kako je po završetku srednje škole i redovnog vojnog roka otišao u Zagreb i upisao geodetski fakultet, koji je i završio.

– U Zagrebu sam običavao ići u Palmotićevu ulicu na vjeronauk. Tamo je bila organizirana služba koja je starijima i nemoćnima nosila drva kao jedan oblik pomoći. Naravno da sam se priključio. Poslije toga sam išao kod sestara Majke Terezije i najmanje jednom tjedno pomagao u dijeljenju hrane beskućnicima. Je li to bio zametak ovog mog posla, ne znam – priča nam Vlatko te nastavlja kako je 90-ih bio u Švicarskoj pet mjeseci. Početkom 1991. vratio se, položio vozački ispit i imao osjećaj da će u svom životu imati nekakav “križ” u prenesenom značenju.
Budući da se spremao rat, Vlatko je mislio da će voziti hitnu pomoć i tako pomagati drugima. Upravo je “križ” postao simbolika jer je Vlatko dobio posao u Crvenom križu.

– Na samom početku moga rada bačen sam u “vatru” kao i sve moje kolege u Hrvatskoj. Nakon samo tjedan dana dogodio se Četekovac, 500 izbjeglica, sve smo rješavali spontano i u hodu. Sreća da sam oko sebe imao dobre ljude, kolege koji su pomogli. Spomenuo bih Stipu Meštrovića koji mi je bio desna ruka. Što da vam kažem, bio sam mlad, ali uspjeli smo to najgore vrijeme nekako “preplivati”. Ne mogu reći da je kasnije bilo lakše, ali sam kroz sve stjecao iskustvo i bio sam spremniji za neke stvari – priča nam Vlatko koji iza sebe ima pune 32 godine rada.

Brojne humanitarne pomoći koje su stizale iz Engleske i Francuske za 5000 izbjeglica trebalo je razdijeliti i nekada se radilo po cijele dane. Paralelno što Crveni križ radi su akcije dobrovoljnog davanja krvi. Tu su i tečajevi za vozače hitne pomoći. Vlatko ističe da je imao tu sreću da je uvijek imao dobre suradnike koji su rado sudjelovali u akcijama pomoći.

– Istaknuo bih Ljiljanu Randelj, Kseniju Vujanović Juras, Ljiljanu Peretin te doktore Venusa i Foteza koji su dali svojevrsni doprinos kroz posao koji rade – naglašava Vlatko te nadodaje da Crveni križ organizira ljetovanje za djecu već 27 godina. Prvih 10 godina su redovno išli na Vis, a kasnije na otok Čiovo. S tih ljetovanja pamti samo lijepe uspomene i kaže da nikada nije bilo nikakvih većih problema.

Vlatko voli istraživati i ići tragom starih zapisa koje veže u cjelinu. Tako je povodom 100. obljetnice Crvenog križa u Slatini napisao knjigu “Crveni križ Slatina 1914. – 2014.”.

– U toj knjizi su napisani detalji od samih početaka i bitno je napomenuti Rudolfa Kolibašu koji je ulagao puno energije u osnivanje Crvenog križa, Vatrogasne postrojbe i ove naše prekrasne Crkve Sv. Josipa. Po njemu je nazvana jedna ulica u našem gradu, ali puno ljudi ne zna tko je bio Rudolf Kolibaša, a puno je toga učinio za našu Slatinu – nastavlja Vlatko te nadodaje kako je tako 2022. godine također napisao knjigu “150 godina DVD-a Slatina” u kojoj je također ovjekovječio neke ljude i povijesne činjenice.

– Mislim da neki ljudi koji su napravili nešto bitno za naš grad zaslužuju biti zabilježeni u analima i trudim se da ti moji zapisi imaju i nešto “mesa” te da nisu samo šture činjenice. U planu imam paralelno još četiri projekta koja planiram realizirati. Prva je priča o adventistima, drugi su poznati doktori znanosti slatinskog kraja, treći su svećenici slatinskog kraja i četvrti, ali ne i manje bitni, su tajnici Crvenog križa. Tu je i ideja o značajnicima našega kraja, odnosno malim ljudi koji su svojim djelima zadužili naš kraj – pojašnjava Vlatko.

Vrativši se na temu rada Crvenog križa, Vlatko koji je i ravnatelj Crvenog križa Virovitičko-podravske županije ističe projekt “Sigurna kuća” koji postoji već godinu dana i koji će uskoro biti realiziran.

Vrativši se na priču o pomoći ljudima, Vlatko ističe svoj uigrani tim i njihov rad na terenu. Među prvima su bili u područjima pogođenim poplavama i potresima, izbjeglicama…

– Ti ljudi su zaslužni kao i ja i nesebično pomažu drugima. Znamo da je to naš posao, ali u taj posao daješ cijelog sebe – nastavlja Vlatko da njegov posao iziskuje dio za administraciju, ali mu je puno draži posao na terenu.

– Kada sam na terenu osjećam se puno produktivniji i uvijek dođem do neke informacije koju možda ne bi dobio da sam u uredu i moj dan je jako dinamičan i nikada ne znam kada i kako će završiti – priča Vlatko te ističe da je bitna zadaća prenijeti mladima tu nit za empatiju i osjećaj potrebe pomaganja drugima. Čineći dobro jedni za druge pomažemo cjelokupnoj zajednici.

Za sam kraj emisije Vlatko nam je pročitao pjesmu “Gospa Marija” od A. G. Matoša i tako se zahvalio svim ženama, sestrama i majkama, jer bez njih ne bi bilo niti nas.

Teško je “strpati” Vlatkovu priču u jednu cjelinu jer je aktivan na puno strana. Čovjek koji je kroz svoje djelovanje i pomaganje proputovao svijet i planira još putovati, koji je odradio brojne projekte i planira ih još odraditi. Čovjek koji ispisuje dobru stranu našeg grada, što djelima, što pisanom riječju. Nemiran duhom, uvijek spreman za pomoć i uvijek spreman za šalu. Vlatko Jelenčić – tako skroman, a tako velik!

(Tekst: Ratka Turk, Foto: Nikolina Mažar)