Buen Camino s Laretom Žubrinić

U današnjem programu Radio Slatine smo se odvažili poći na Put svetog Jakova s Laretom Žubrinić koja ga je prešla za 31 dan propješačivši više od 800 kilometara.

– Put svetog Jakova je jedan od puteva u Španjolskoj koji hodočasnici prelaze kako bi došli do grada Santiago de Compostela (Sveti Jakov od zvjezdanog polja), točnije do katedrale sv. Jakova u kojem se prema legendi nalaze njegove moći. Camino puteva ima devet i svima je zajedničko da završavaju u katedrali sv. Jakova, a Camino Frances, kojim sam ja išla, je i najduži i najposjećeniji. Sveti Jakov je prvi donio kršćanstvo Keltima na poluotok gdje je Španjolska i Portugal, a nakon što je pogubljen u Jeruzalemu, njegovi posmrtni ostaci su dovezeni natrag u Galiciju. Također legenda kaže da je brod na kojem je bilo njegovo tijelo u oluji potopljen, a njegovo tijelo je isplivalo na obalu Galicije kod grada Muxije. Danas je tamo i crkva posvećena njemu – tako nas je Lareta uvela u priču.

Kod nekih ljudi određene odluke dođu preko noći, a kod Larete je odluka da se odluči hodočastiti sazrijevala gotovo dvije godine, korak po korak, a ona je samo prepoznavala znakove.

– Prije dvije godine sam gledala dokumentarac o psu lutalici, a zapravo se radilo o Caminu (putu koji započinje u Francuskoj, a završava u Španjolskoj). Prije sam čula za Camino, ali od toga dana sam počela intenzivnije razmišljati o tom putovanju. Nakon toga sam počela uočavati određene “znakove” koji su me jednostavno usmjeravali. Prije godinu dana sam bila na moru i čitala knjigu o Caminu i skrenuvši pogled u vrtu uočila školjku sv. Jakova, a pokraj školjke je bio kamenčić na kojem je pisalo “hodaj” i to je bio trenutak kada sam odlučila da idem – nastavlja Lareta.

Od toga dana su započele pripreme. Lareta je počela štedjeti i imala je u vidu svaki detalj, od hrane, noćenja, avionske karte, osiguranja i ostalog. Tu su uskočili i obitelj, rodbina, prijatelji i kolektiv i pomogli da Lareta pokuša ostvariti svoju želju i cilj.

– Nisam sve niti potrošila jer sam stvarno trošila na one osnovne stvari jer mi je cilj bilo hodočastiti i proći taj put i duhom i tijelom onako kako to hodočasnici rade. Moram naglasiti da su mi puno pomogle djelatnice Gradske knjižnice i čitaonice Slatina u pronalaženju literature i o samom putu, ali isto tako i o hodanju, i ja sam se stvarno “štreberski” pripremila uzevši u obzir svaki detalj. Od odjeće sam ponijela dvije majice za trčanje, dvoje hlača i isto toliko donjeg rublja, da bi mi ruksak kojeg mi je sin dao bio što lakši i da bi imala što manje tereta koji bi mi otežavao putovanje – objašnjava Lareta te dodaje kako je i obitelji kroz pripreme prepoznavala znakove koje je Lareta ostavljala znakove po kući. Knjiga o Caminu, isprintana karta cijelog putovanja gdje je okruživala gradove i radila bilješke, tako da im je s vremenom postajalo sve jasnije da Lareta zaista misli ozbiljno. Bili su joj podrška, a jedina bojazan je bila što na put ide sama. No put je započela s prijateljicom Ivonom, tako da je sam početak putovanja za sve bio lakši.

Tijekom putovanja Ivona je imala ozljedu koja ju je usporila, ali to je bila i mogućnost da svaka od njih doživi putovanje na svoj način s određenom slobodom.

– Na tom putu ste sami, ali niste sami. Svatko vam pruža ruku pomoći, zaustavi, pita vas kuda ste krenuli. Bilo je perioda kada sam satima hodala sama i nikoga nije bilo ispred niti iza mene, a znam da nas je noć prije u prenoćištu bilo više od 30 i da su svi tu negdje, netko ispred, netko iza jer svi idemo istim putem. U Španjolskoj sunce izlazi u 7:30, a zalazi u 22 sata. Najdraža su mi bila jutra kada se dignem prije 5 sati, u tišini, poštujući druge, smotam svoju vreću za spavanje i krenem hodati u potpunom mraku. To je bilo neko vrijeme samo za mene – dočarava nam Lareta.

Snalaženje joj nije nimalo teško palo (iako se par puta izgubila, ali se sretno vratila na trasu). Imala je naglavnu lampu i samo pratila žute strelice koje hodočasnici prate, a koje se nalaze na začeljima zgrada ili kraj puta Jakobove školjke.
Tu su i ljudi koji ako vide da ste skrenuli s puta viču “camino” i pokazuju vam da se vratite. Lareta je na tom putu stekla i neka prava prijateljstva za cijeli život i to s ljudima s kojima se ne bi nikada susrela da nije išla na taj put. To su Lina iz Sardinije i Laura iz Bronxa, s kojima je Lara prešla drugu polovicu puta.

– Bilo je tu još ljudi sa svih strana svijeta s kojima podijeliš međusobne priče i intenzivno se upoznaš na neobičniji i brži način i nakon tri dana imate osjećaj da se poznajete cijeli život jer tu nema pretvaranja i mislim da sam bogatija ne samo za iskustvo, već i za prijateljstvo – ističe Lareta.

Ona teža strana puta je ta što ima zaista teških trenutaka kada te sve boli, kada nemaš dovoljno pitke vode, kada su na nogama žuljevi i kada je jako teško odustati. Naravno da je i Lareta imala takvih trenutaka, ali volja, želja i upornost koju je Lareta imala u sebi jednostavno je bila jača i tjerala ju da nastavi.

– Samim hodanjem i kretanjem jednostavno razbistriš misli i rekla bih da je to usklađivanje duha i tijela. Moram biti iskrena i napomenuti da mi je najteže palo zadnjih 100 kilometara kada je bila navala ljudi koji me je, na neki način, uspaničio. Mislim da je ustvari bio problem u meni jer sam postajala svjesna da se bliži kraj, a ja nisam još bila spremna da prestanem hodati – dočarava nam Lareta koja ističe i one lijepe strane putovanja gdje opisuje prekrasne krajolike francuskih i španjolskih Pirineja koji su sasvim različiti, ali riječima neopisive ljepote. Prekrasne ravnice gdje se ne vidi gdje završava ravnica i počinje nebo. Šume hrastova, šimšira, vrijeske, ljepota oceana su prirodne ljepote koje Lareta može opisati s dvije riječi oslobađajuće i smirujuće.

– Te trenutke smatram privilegijom kada sam postala svjesna sebe, vremena i mjesta. Kada sam došla u Santiago nisam osjetila ono ushićenje da sam došla do cilja jer sam isti doživljavala putem, ali sam znala da mi treba više, da zaslužujem više. Isti dan sam kupila autobusnu kartu za Fisterru koju smatraju krajem svijeta, a drugi dan sam hodala uz Atlanski ocean do Muxije i do crkve sv. Jakova tada sam se osjećala blagoslovljenom i privilegiranom i postala svjesna što sam sve prošla. Sama sam sebi rekla “bravo” – iskrena je Lara te ističe kako je s tog putovanja donijela i priznanje za svoje hodočašće jer je cijelo vrijeme od početka imala hodočasničku putovnicu gdje su žigovima obilježena stajališta kojima je prošla kroz cijelo putovanje.

Lara je i zaljubljenik u trčanje, a ta ljubav se rodila kao podrška lokalnom Popišanac trailu i kroz takve utrke je postala polumaratonka, a planovi su joj, kako ona kaže, korak po korak postati i maratonka.

– Trčanje je isto vrijeme kada možeš razbistriti misli i na nekih 5 kilometara možeš se i svađati i pomiriti sam sa sobom – simpatično će Lareta.

Uz sve to, Lareta je žena, majka, snaha, kćerka, ali njen poziv je i ravnateljska uloga u Osnovnoj školi Nova Bukovica te za svoj posao kaže da ju jako ispunjava i da školu smatra drugim domom. Sve poslove i sve aktivnosti Lareta uspješno obavlja zahvaljujući obitelji, prijateljima, kolegama i susjedima i ističe da se uz dobru organizaciju sve stigne.

– Novac nije prijeka potreba ljudima, a vrijeme je. Vrijeme je luksuz i treba ga iskoristiti. Svaki dan imate priliku napraviti nešto za sebe i druge i napravite to. Nemojte čekati jer vrijeme brzo prolazi. Idite svijetom i nemojte čekati da vam se neke stvari dogode, već uzmite stvari u svoje ruke – rekla je Lareta na kraju našeg druženja.

Danas smo pokušali putem etera Radio Slatine doživjeti Laretino iskustvo hodočašća. Možda nismo osjetili težinu puta i hodanja, ali smo zasigurno dobili volju i želju ostvariti neke svoje ciljeve i nećemo čekati.
Zar ne?

Ratka Turk