Božičković: Nakon logora Lager Sekulinci, svaki dan za mene je kao Božji dar
KNJIGA O STRADANJU VOĆINA
Nakon Vukovara i Škabrnje, Voćin je treća najveća tragedija Hrvata u Domovinskom ratu. I nepuna tri desetljeća nakon srbočetničke okupacije još uvijek se propituje što je dojučerašnje susjede i “uvezene” okupatore s istoka navelo da u suradnji s tzv. JNA ubiju 47 nedužnih ljudi, do temelja razore crkvu iz 15. stoljeća i zapale mnoge kuće u mjestu.
Darko Božičković, svjedok strašnih događanja u Voćinu, u svojoj knjizi “Sretan ili nesretan” opisao je kako je sve to doživio i koje je sve traume proživio. Ratna događanja zatekla su ga na mjestu policijskog službenika pa ga pripadnici srpskih paravojnih postrojba uhićuju i odvode u Lager Sekulinci, gdje su uspostavili svoj logor. Nakon razmjene, kao zaposlenik Policijske postaje Đurđevac, u nekoliko navrata sudjeluje u obrani Pakraca, Daruvara i brdskog dijela tadašnje općine Podravska Slatina. Predsjednik je Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata Ogranak Voćin od njezina osnutka 2012. godine. O voćinskim žrtvama i stradanju voćinskoga kraja tijekom rata gotovo svakodnevno govori posjetiteljima toga živopisnog potpapučkog mjesta učenicima osnovnih i srednjih škola i članovima udruga proizišlih iz Domovinskog rata.
Pripovijedanje počinje na dan svoje ženidbe i prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj. Voćin i okolna mjesta nakon Drugog svjetskog rata naselilo je stanovništvo srpske nacionalnosti pa se unaprijed moglo znati kako će proći izbori. Od Đurđevdana 1991. i oružanog incidenta u Ćeralijama počinje brđanska balvan-revolucija pa Božičković opisuje odnose u mjestu i među policajcima s kojima je radio, okupaciju Voćina i torture Hrvata koje je i sam proživio u logoru Sekulinci, a potom i ratna zbivanja u Slatini, obranu Pakraca i Daruvara, oslobođenje Voćina i povratak u razoreno mjesto. Opisao je Božičković i tragičan lov voćinskih i austrijskih lovaca 1999. godine, kad je od neprijateljske mine poginulo šest osoba, a ranjene su četiri.
– Danas sam u mirovini, bez PTSP-a i bez statusa ratnog vojnog invalida, s mirovinom upola manjom od onih “milicionera” što su nosili zvijezdu petokraku i nisu htjeli staviti “šahovnicu”… – kaže Božičković.
Na kraju jednog izlaganja o svemu proživljenom, upitala ga je djevojčica: “Gospodine, jeste li sretan ili nesretan čovjek?”
– Ne znam jesam li sretan ili nesretan, neka drugi sude o meni. Ali znam da sam ostao živ uz pomoć Majke Božje Voćinske upravo zato da bih vama mogao posvjedočiti istinu o Domovinskom ratu. Za mene je nakon logora Lager Sekulinci svaki dan Božji dar, i u svakom novom danu uživam, i Majci Božjoj i dragom Bogu zahvaljujem na njemu.
Voćin u posljednjih 50 godina proživljava fazu uzleta, umiranja i ponovnog rađanja, kazao je načelnik Predrag Filić
(Petar Žarković/Glas Slavonije)
