50 godina odanog rada u službi Crkve i vjernika
ČASNE SESTRE ANASTAZIJA VUKIĆ I DIONIZIJA PETRIC
U Slatini djeluju časne sestre Presvetog Srca Isusova, koje su u petak, 28. lipnja, na svetkovinu Presvetog Srca Isusova, proslavile i svoj blagdan. Ove godine toga su dana s. Anastazija i s. Dionizija proslavile svoje jubilarne obljetnice, 50 godina zavjeta i života u redovništvu, a sestra Anastazija i 50 godina u Slatini. „To je kao u braku, ima mnogo ljubavi, žrtve, trpljenja, mnogo puta treba prešutjeti, mnogo puta pognuti glavu, oprostiti i tražiti oprost, ali vjerujem da je najviše bilo ljubavi,“ rekao je župnik vlč. Dragan Hrgić čestitajući im velike obljetnice uime dviju slatinskih župa, svećenika i prisutnih vjernika. U znak zahvalnosti uručio im je papinske apostolske blagoslove koji je za njih napisao papa Franjo kao zahvalu za njihov predani radu u službi Crkve i slatinskih vjernika.
Slatinski samostan s kapelicom Gospe Lurdske utemeljen je i časne sestre nalaze se u njemu od 1937. godine, zahvaljujući posredovanju kateheta Ivana Erjavca, književnika Vladimira Nazora i župnika Julija Bürgera. Samostan je otvoren u kući koju je časnim sestrama darovala Klara Čorak nakon smrti svoga supruga Franje, s kojim nije imala djece. Časne su je njegovale do njezine smrti, a kuću su preuredile i vodile kao sirotište i dječji vrtić. Komunističke vlasti zabranile su im rad s djecom, a 1948. u njihovu kuću nasilno se useljavaju tri obitelji vojnog starješinstva tadašnje Jugoslavenske narodne armije. Unatoč svemu, one su u Župi sv. Josipa i gradu humanitarno i katehetski djelovale, proživaljavajući sve to vrijeme sa svojim narodom njegove lijepe i tragične trenutke. Skrbile su za siromašne sugrađane, bavile se ručnim radom i njegom bolesnika, uređivale su crkvu, vodile crkveno pjevanje… U slatinskom samostanu danas borave umirovljene časne sestre Anastazija Vukić i Dionizija Petric te odgovorna časna Krešimira Vuleta. Godine 2004. dodijelilo im je Gradsko poglavarstvo Slatine srebrnu plaketu za dugogodišnji humanitarni rad te posebnu brigu o djeci i mladima.
Sestra Dionizija Petric u Slatinu je došla prije 18 godina iz Slunja. Družbu sestara Presvetog Srca Isusova izabrala je po uzoru na svoju majku, koja je štovala Srce Isusovo i učila svoju djecu i unučad kršćanskim vrijednostima.
– Sada ja potičem svoje nećake da također idu tim stopama. Želja da postanem redovnica seže u moju ranu mladost. Kad sam u 6. razredu vidjela jednu časnu, pitala sam je kako ona živi i što radi, i tada sam saznala da časne Presvetog Srca Isusova mnogo pomažu siromašnoj djeci. To mi se svidjelo pa sam i ja htjela pomagati siromašnima koji su napušteni i nemaju svoje obitelji. Sretna sam što se moja želja ostvarila uz Božju pomoć i ljubav Srca Isusova, i na 50 godina redovničkog života ponosna sam i zahvalna dragom Bogu za njegovu ljubav, strpljenje, snagu i milosrđe koje sam svaki dan obilno primala. – rekla je.
Sestra Anastazija Vukić najstarija je časna u slatinskom samostanu. Zavjet je dala s 26 godina, 
jer ranije nije znala kako naći samostan u koji bi otišla pa za sebe kaže da je u samostan otišla „navečer“.
– Kažu da neke dođu ujutro, neke u podne, a ja sam otišla navečer. Moja starija sestra otišla je u samostan Srca Isusova, pa sam i ja otišla, za druge redove nisam ni znala.
Odmah nakon zavjeta došla je u Slatinu i već 50 godina živi i radi u slatinskom samostanu. – Kuhala sam, šivala, bolesnike dvorila i radila sve kućanske poslove kao u obitelji. Prije Domovinskog rata šivala sam jorgane po narudžbi i tako pridonosila financiranju zajednice. Najsretnija sam bila kad sam mogla pomoći bolesnima. U tih 50 godina bilo je i lijepih, i teških dana, ali nikad nisam pomislila da bih se vratila kući i uvijek sam bila sretna. – kaže sestra Anastazija.
(Petar Žarković, Glas Slavonije)
